Zlatna satnica

Zlatna satnica

Poznata situacija: Kupac daje radni nalog – uslugu plus sitnice ako se pojave. Nekoliko dana kasnije dolazi mušterija i želi preuzeti auto. Kad mu se preda, sve je još u redu, ali kad mu se servira račun, smrači mu se na oči. Nekoliko stotina eura – sastavljeno od materijala i radnog vremena. S novim autom bi to moglo biti podnošljivo, ali sa starom zdjelom? Ako sada stavite troškove servisa i popravka u odnos s vrijednošću vozila, shvatit ćete da kupci jedva čekaju zrak. Pitanje je dakle: je li već dosegnut prag boli? Može li tvrtka uopće povećati satnice, a da pritom ne izgubi kupce, a samim time i nužno poslovanje?

Teške činjenice
Pogledajmo pobliže brojke: Odjel za zaštitu potrošača Radničke komore usporedio je satnice iz 2003. s onima iz 2013. Promatrane su samo radionice na području Beča - neovisne i tvrtke s markama. Brojke su prilično iznenađujuće: prosječni sat mehaničara porastao je s oko 82 eura uključujući PDV na 115,22 eura. To je 40,5 posto više u deset godina.
Vodoinstalaterski sati porasli su s 95 na 144,12 eura - povećanje od 51,7 posto. Radni sat slikara porastao je s oko 97 na 146,30 eura. Plus 50,8 posto. Grubo rečeno: u roku od deset godina, mehanički troškovi za kupce porasli su za oko 50 posto. To je izvanredna brojka jer je inflacija - godišnja stopa rasta - iznosila 24,7 posto u istom razdoblju tijekom deset godina. To je pola.
Za kupca radionice, osjećaj je da su troškovi nesrazmjerno porasli. Čak i ako se pretpostavi da su ugovorni zaposlenici dobili kompenzaciju za povećanje inflacije od prosječno 2,47 posto, satnica u radionici još uvijek je oko 25 posto viša od njihovog vlastitog razvoja plaća.
Za usporedbu: prema Statističkom uredu Austrije, trenutna prosječna neto plaća po satu zaposlenog Austrijanca, uključujući godišnji odmor, posebna plaćanja, bolovanja itd., iznosi oko 12,50 eura. Svatko tko ode na popravak automobila mora raditi desetak sati prije nego što dobije sat u radionici. Pikantna bijeda – za obje strane.

Jasne riječi
Friedrich Nagl, savezni ceh majstora automobilskih tehničara, nalazi jasne riječi u intervjuu: "Prag boli ne samo da je dosegnut, već je i premašen." Na pitanje kako je moguće da je stopa inflacije u tvrtki duplo veća od inflacije, Nagl također zna odgovoriti: "Razloga je nekoliko: Prvo, dodatni troškovi plaća. Oni iznose 104 posto. Ako tvrtka zaposlenicima daje tri posto više, onda ih to košta šest posto. Ako sama tvrtka želi nešto zaraditi, povećanje bi moralo biti oko osam posto. I to uz samo tri posto više plaće za zaposlenika. Vidimo u ovome Naprotiv, tvrtkama nisu svi troškovi u posljednjih deset godina preneseni, nego sam progutao dio toga i sam.” U Gospodarskoj komori potvrdili su nam da za jedan euro više plaće tvrtka mora izdvojiti dva eura. Nisu samo plaće mehaničara ono što utječe na cijenu satnice, već se moraju uzeti u obzir svi operativni troškovi. "Osim troškova plaća, porasli su i investicijski troškovi. Osim toga, moderna vozila postaju sve složenija. To znači da se mora poticati obuka i daljnje obrazovanje zaposlenika - to također košta puno novca", kaže Friedrich Nagl.

Promijenite okvirne uvjete
Erik Papinski, savezni ceh majstora tehničara za konstrukciju nadogradnji, vidi to slično Naglu: "Troškovi izvan plaća čine Austriju sve manje privlačnom poslovnom lokacijom. Imajte na umu da čak i Raiffeisen i Voest otvoreno govore o iseljavanju." I Papinski smatra da je dosegnut prag boli za kupce: "Da, definitivno. Jer ne treba zaboraviti da sve dodatne troškove u konačnici snosi krajnji kupac. Bilo za maslac ili u radionici." Stoga se, smatraju Papinski i Nagl, konačno moraju ispitati i promijeniti okvirni uvjeti. Visoki dodatni troškovi plaća ne terete samo tvrtke, već i zaposlenike, jer se često dobije manje od polovice povećanja plaća. Dakle, je li lopta u polju političara? Da, u velikoj mjeri. No to nije sve, nastavlja Papinski: "Neke tvrtke vjerojatno ne kalkuliraju sasvim ispravno. Ali teško da im to možete zamjeriti, jer pogotovo manje i srednje tvrtke teško da imaju kapaciteta baviti se uz svoju glavnu djelatnost bankovnim pregovorima i detaljnim kalkulacijama troškova. Ne nedostaje toliko razumijevanja, koliko vremena." Friedrich Nagl vidi veliku potrebu za djelovanjem: "Da bismo kao tvrtka mogli napraviti ispravan izračun, moramo uzeti u obzir mnoge aspekte kao što su trgovinski propisi, sustavi socijalne sigurnosti, porezni uvjeti itd. Ali tko ima vremena za to? Pogotovo kada se svi ovi čimbenici neprestano mijenjaju."

A sada?
Erik Papinski zalaže se za temeljnu reorganizaciju. "Pogledajte Ameriku. Tamo je porezni sustav puno jednostavniji od našeg, a još uvijek funkcionira. Moramo proći cijeli sustav i očistiti ga. To bi puno pomoglo." Friedrich Nagl vidi tvrtke u dilemi: "Tvrtke za motorna vozila ne mogu više prebacivati ​​dodatne troškove na kupce jer je prag boli već premašen. Stoga su na kočnici s ulaganjima, što dugoročno može dovesti do nepovoljnog konkurentskog položaja." Nagl nema lijek za sve, ali ima nekoliko dobronamjernih savjeta: "Možete štedjeti do smrti i ulagati do smrti. Cilj je zdrava sredina. Razumno izračunate cijene, ali samo bez lihvarskih ili dampinških ponuda." Jer to bi naknadno oštetilo cijelu industriju. A to si trenutno nitko ne može priuštiti.