Sada je dvanaest i pet.”

Sada je dvanaest i pet.”

Automobilska industrija: Gospođo Kresch, može li se Remus nazvati svjetskim tržišnim liderom?
Angelika Kresch:Ne volim o nama govoriti u superlativima. Mi smo nišni igrač i, kako kažu, u tome smo lider na svjetskom tržištu. Imamo nekoliko poslovnih područja: u Remusu to je područje postprodaje i OEM poslovanje u sektoru motocikala. U Sebringu, jezgra je OEM posao u sektoru osobnih automobila. U OEM području, međutim, usredotočeni smo na high-end segment; među našim kupcima su Mercedes-Benz, Porsche, McLaren, Bentley, Aston Martin, Lamborghini.

Put do tamo sigurno nije uvijek bio lak.
Ne, nikako. U jesen 2008. teško nas je pogodila svjetska gospodarska kriza. Od petka do ponedjeljka – jedan vikend – naše su narudžbe pale za 70 posto. Naš informatički odjel isprva je mislio da se radi o grešci u sustavu, ali kada smo telefonski kontaktirali naše kupce, postalo je jasno da se doista radi o otkazima. To je bilo apsolutno nepredvidivo i prijeteće da postoji. Srećom uspjeli smo se izboriti s ovom depresijom. Rekao sam tada da će razdoblje oporavka trajati do 2014. Nažalost, skoro sam bio u pravu: tek je 2013. opet bila polovično dobra godina, pa je trebalo malo vremena dok nismo progutali ovaj veliki komad i potpuno ga probavili.

Remus ove godine slavi 25. obljetnicu tvrtke. Biste li 1990. pomislili da ćete biti tu gdje ste danas?
Ne. Naš je poslovni model bio drugačiji. Planirali smo s maksimalno 80 zaposlenih. Htjeli smo imati malu, finu obiteljsku tvrtku u kojoj svatko poznaje svakog drugog. Tada sam još dizao veliku buku: Nikada nemojte imati troznamenkasti broj zaposlenika. Ali prvo ispada drugačije, a drugo nego što mislite.

Trenutno zapošljavate oko 640 ljudi, veliki ste igrač u sektoru opskrbe automobilskom industrijom i uspješan ste poduzetnik. Mnoge lokalne tvrtke žale se na Austriju kao poslovno mjesto. Što nije u redu?
Od ekonomske krize 2009. godine Austrija je napravila puno krivih stvari, naime “zabijajući glavu u pijesak” i ne želeći ništa promijeniti. Politika se uopće ne miče. Zaostajemo na svim ljestvicama, sve više gubimo kontakt i još uvijek ništa ne radimo. Ako pogledate koliko poznatih industrijskih tvrtki seli svoje proizvodne pogone iz Austrije, vidjet ćete da je već pet i dvanaest. A ako se troškovi rada izvan plaće tada smanje za 0,1 posto (napomena: tiskano izdanje KFZ Wirtschaft 11/2015 kaže "jedan posto", ali točan odgovor je "0,1 posto kao u intervjuu ovdje), onda se ne mogu ni nasmiješiti. Govorimo o sedam ili osam eura po zaposleniku. Jedinični troškovi rada koji se navode u Austriji nisu međunarodno konkurentni. To nitko ne plaća. Zato smo odlučili potrošiti puno novca i izgraditi tvornicu u Bosni da tamo proizvodimo radno intenzivne dijelove. To nema veze s maksimiziranjem profita, volio bih ostati u potpunosti u Austriji, ali to jednostavno nije izvedivo u međunarodnoj konkurenciji.

U Bosni su ljudi sigurno sretni kada dođe firma poput Remusa…
Ljudi se percipiraju vrlo različito u Bosni, gdje političari pokušavaju privući tvrtke. Iako novca za financiranje nema, administrativno daju sve od sebe i pružaju odgovarajuću pomoć. To je samo drugačija vrsta uvažavanja.

Postoje li razlike u kvaliteti između bosanskohercegovačke i austrijske proizvodnje?
Ne, definitivno ne. Kao što rekoh, trenutno u Bosni proizvodimo samo radno intenzivne dijelove. Zaposlenike u Bosni smo jako dobro obučili i oni su također vrlo voljni učiti. Tamo imamo jako dobro kvalificirane radnike.

Je li to samo promašaj politike ili su u određenoj mjeri krive i tvrtke koje se sele zbog ignoriranja lokacije?
Pa političari moraju stvoriti okvirne uvjete. Ako to više nije točno, kao poduzetnik morate snositi posljedice. A ako su se naši jedinični troškovi rada toliko pogoršali u usporedbi s Njemačkom od 2009., onda za to nisu krivi poduzetnici, već političari. I već znam da austrijski položaj ne može konkurirati Aziji. Ali ako više ne mogu držati korak s Njemačkom, onda će koliba izgorjeti. A političari i dalje ustaju i govore da smo svjetski prvaci u izvozu i da smo tako veliki, ne prepoznajući znakove vremena. Ili ih političari jednostavno ne žele priznati – ne znam.

Hoće li ova bijeda utjecati na Austriju kao poslovno mjesto u budućnosti? Možda je Austrijanac već prepun?
Već smo usred toga. Stopa nezaposlenosti raste i raste. Ali nema veze, ajmo se još malo zadužiti, nema veze. Netko će to platiti. Ili ne. Nama Austrijancima je dosta a priučeni Austrijanac vjeruje da će se država ionako pobrinuti za njega. Ako stvari krenu drugačije, iznenadi se. To nije dobro za društvo. Istovremeno, nedostaje nam kvalificiranih radnika poput inženjera, mehatroničara i zavarivača.

Je li u Austriji u posljednjih 25 godina postalo teže pronaći dobro kvalificirane radnike ili je to već bio problem 1990-ih? Kako bi se to moglo ispraviti?
I to je tada bio problem. Ali stvari su sve gore, a naravno i demografska kretanja također igraju ulogu. U svakom slučaju mogao bih odmah zaposliti 50 marketingaša i 100 računovođa. U području komercijalnih zanimanja i marketinga ima bezbroj ljudi, a imali bismo i dovoljno nekvalificiranih radnika. Ali postoji pravi nedostatak kvalificiranih tehničara. Od strane industrije u Styrii, čiji sam voditelj divizije, nastojimo pridobiti više djevojaka za tehnička zanimanja. I u tome djelomično uspijevamo, ali po meni još uvijek nedovoljno. S druge strane, također pokušavamo pitati maturante AHS-a da li bi nakon škole željeli raditi naukovanje, npr. B. želi raditi kao inženjer mehatronike. S jedne strane, oni imaju koristi od skraćenog razdoblja naukovanja, a s druge strane od veće naknade za naukovanje.

Kako je prihvaćena ova ponuda?
Trenutačno je još uvijek teško jer smo tek na početku. Idemo po školama i predstavljamo model, ali trenutno nemamo kvalificiranih stručnjaka obučenih na ovaj način. Čim prvi završe naukovanje i budu mogli poslužiti kao primjeri dobre prakse, sigurno će biti lakše jer tada mladi govore mladima. Dakle, samo moramo nastaviti raditi dok se lopta stvarno ne zakotrlja.

Obučava li i sam Remus učenike?
Da naravno. Time postajemo svjesni koliko naš obrazovni sustav nažalost propada. Prije 25 godina imali smo test za naše učenike, koji smo sada morali prilagoditi nižoj razini kako bismo ga učinili prolaznim. Inače bismo bili samo frustrirani. Ali tada nismo postavljali nikakva super teška pitanja. Naše društvo mora i treba težiti tome da obrazovanje bude najviše dobro i da na njemu ne štedimo. Sve više zaostajemo u međunarodnoj usporedbi. Što političari rade po tom pitanju? Ništa. Spavamo i gledamo.

A što je s daljnjim usavršavanjem u tvrtki?
Nastojimo ponuditi mogućnosti kontinuiranog obrazovanja. Vjerojatno će u budućnosti biti potrebno financijski podržati i neka sveučilišna usavršavanja zaposlenika. To već činimo donekle, uz odgovarajuću predanost zaposlenika tvrtki. Naravno, to je moguće samo ako netko ima vremena za to. Osobe s obiteljima teško pronalaze ovo vrijeme, ali mlađim zaposlenicima je lakše.

O istraživanju i razvoju: U Remusu, odjel za istraživanje i razvoj još uvijek se nalazi u Austriji, zar ne?
Da, za nas iseljavanje na ovim prostorima uopće nije problem, ali je problem općenito. Istraživanje i razvoj vrlo su važni u Štajerskoj i čine četiri posto BDP-a - vrlo dobra brojka. Međutim, za lokaciju je problematično ako se proizvodnja povjeri vanjskim izvođačima. Kad toga nestane, lakše će se udaljiti i odjel za istraživanje i razvoj jer su ta dva odjela usko isprepletena. Stoga je moja velika briga da ćemo sve više gubiti odjele za istraživanje i razvoj. I nećemo moći živjeti od šišanja jedno drugoga.

Vratimo se autu. U jeku takozvanog skandala s emisijama, u njemačkim medijima se govori da će dobavljači platiti cijenu. Kako ti to vidiš?
Ne utječe na nas jer isporučujemo sportske ispušne sustave za modele na koje to ne utječe. Općenito, ne mislim da je moguće dalje gurati cijene dobavljača, jer su sigurno već jako teško izračunali.

Ključna riječ elektromobilnost. Hoće li Remus i dalje proizvoditi sportske ispušne sustave za 30 godina?
Razvili smo zvučni sustav za električna vozila i veselimo se više električne mobilnosti. Trenutno je broj električnih vozila još uvijek skroman. Mislim da ćemo za pet do deset godina također puno prodavati električna vozila, ali benzinci i dizel motori neće tako skoro nestati sa svjetskih cesta jer to nije moguće iz čisto logističke perspektive. Za deset-15 godina bit će suživota, ali kako nam kažu kupci, benzinac neće nestati. Ipak, nastavljamo raditi na odgovarajućem ozvučenju, ali ne s najvećim prioritetom.

Istraživanja pokazuju da je interes mladih za automobile sve manji. Je li uopće moguće ovoj klijenteli prodati sportski auspuh?
Dobro, stvari su se promijenile od devedesetih, to je sasvim jasno, ali ovisi i o ciljnoj skupini. Osobito u sektoru motocikala, postoje i ljudi srednje dobi koji sada kupuju motocikle i nadograđuju ih svim dostupnim dodacima jer si ih nisu mogli priuštiti kad su bili mladi. A zahtjevi za sportskim ispuhom promijenili su se od 80-ih i 90-ih. I što su zakoni stroži, odnosno što vozila moraju biti tiša, to krajnji potrošač više razmišlja o tome da nešto čuje. Vozilo će uvijek biti povezano sa zvukom. To je dobro za nas. Broj prodanih vozila mladima se naravno smanjio, apsolutno točno. No, postotno se ništa nije promijenilo u našoj ciljanoj skupini. Ukupan broj u srednjoj Europi se smanjio. Stoga je naš fokus na postprodaji prvenstveno na SAD-u i Aziji.

Kako Remus dolazi tamo?
Vrlo dobro. Pogotovo u Kini. Ta tržišta niti ne poznaju naše europske propise. Oni ne žele samo zvuk, oni žele zvuk plus. Oba tržišta su nam jako dobra.

Tržište motocikala je vrlo konkurentno, ima mnogo dobavljača ispušnih sustava. Čini se da je sve više dostupnih automobila, pogotovo u pristupačnom segmentu. Koja je Remusova strategija ovdje?
Nudimo vrlo visoku kvalitetu po vrlo povoljnoj cijeni i od toga nećemo odstupiti. Nećemo napraviti jeftinu željeznicu. To ne bi bilo dobro za brend i ne bi bilo u skladu s našim poslovnim modelom.

Može li Remus rasti još više u budućnosti?
Da, definitivno. Imamo mnogo vrlo dobrih prilika za širenje i rješavat ćemo ih korak po korak.

Na kraju bih vas pitao kako zamišljate Remus Sebring Group za 20 ili 30 godina. Tko će onda voditi tvrtku? Njihova djeca? Hoće li vam biti teško otpustiti se?
Djeca su već dugo u tvrtki i rade jako dobar posao. Nisam očekivao da će biti tako glatko. Suprug i ja smo u procesu predaje dio po dio i onda ćemo otići u mirovinu kada za to dođe vrijeme. Ali tu nema melankolije; nego dominira veliko veselje što je djeci tako dobro. Vjerojatno tako dobro funkcionira jer, s jedne strane, svatko ima svoje područje odgovornosti i nema preklapanja, a s druge strane, nemamo pritiska, zbog čega se ovaj proces može odvijati glatko.